Žiri koji je radio u sastavu Vasilije Domazet (predsednik), Nemanja Veljović Subrosa i Duško Novaković dodelio je nagradu “Dimitrije Mitrinović” Fondacije „Ars Longa“ za 2019. godinu Matiji Bećkoviću za knjigu „Kad se ponovo rodim“ (SKZ, 2019).
Matija Bećković je rođen 29. novembra 1939. godine (na Sv. apostola Matiju) u Senti, gde mu je otac Vuk kao kraljevski oficir službovao. Majka Zorka Taušan bila je kći solunskog dobrovoljca Miladina, naseljenog u Kanjiži. Porodica se više puta selila a kad je počeo Drugi svetski rat, sklonila se iz Novog Sada, kod svog roda u Velje Duboko. Osnovnu školu završio je u selu Velje Duboko, niže razrede gimnazije u Kolašinu i Slavonskom Brodu (kod tetke), a višu gimnaziju sa maturom u Valjevu. Školske 1958/59, godine upisao se na Filološki fakultet u Beogradu na grupu za jugoslovensku i opštu književnost.
Bećkovićevi prozni i poetski tekstovi priređivani su za pozorište i izvođeni na domaćim i stranim scenama. U Narodnom pozorištu u Beogradu je 1978. godine izvedena „Međa Vuka Manitoga“, a potom monodrame „Reče mi jedan čoek“ i „Ne znaš ti njih“. U Zagrebačkom teatru „ITD“, „Kazalištu mladih“, „Jazavcu“, „Teatru MM“, Srpskom narodnom pozorištu, „Klubu M“, izvedene su pozorišne predstave po Bećkovićevim tekstovima. U Savremenom pozorištu u Beogradu izvedena je 1970/71. komedija „Beograd nekad i sad“, sa istoimenim komedijama Sterije i Nušića. Napisao je dve televizijske drame i dve jednočinke za djecu koje je Televizija Beograd emitovala 1966. i 1967. godine. Adaptirao je (sa Borislavom Mihajlovićem Mihizom) „Gorski vijenac“, predstava je izvedena na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu.
Dramska poema „Če – tragedija koja traje“ (sa Dušanom Radovićem) prevedena je na njemački jezik (Che: Tragödie, die andauert, Frankfurt am Main 1969) i engleski (Che: Permanent tragedy, New York 1970). Zapisi iz knjige „O međuvremenu“ prevedeni su na engleski pod nazivom „Random Targets“ 1970. godine.
Za svoje pjesništvo Bećković je dobio nagrade: Milan Rakić, Oktobarsku, Sedmojulsku, Zmajevu, Disovo proleće, Belovodsku rozetu, Zlatni krst kneza Lazara, Ravnogorsku, Stefan Mitrov Ljubiša, Veliku Bazjašku povelju, Odzivi Filipu Višnjiću, Biblios, Nagradu Vukove zadužbine, Njegoševu nagradu, Žičku hrisovulju itd. Za poemu „Ćeraćemo se još“ dobio je nagrade Tipar, Zlatni bestseler, Jovan Dučić i Laza Kostić.
Za dopisnog člana SANU izabran je 1983. godine, a za redovnog 1991. godine. Član je Srpskog PEN centra. Od 2009. godine je Predsednik Fonda “Slobodan Jovanović” u Beogradu. Počasni građanin Subotice postao je 2016. godine.