Žiri koji je radio u sastavu Nemanja Veljović (predsednik), Lena Volgin i Đorđe Ćirjanić, dodelio je nagradu “Jovan Skerlić” za 2024. godinu Aleksandru Jerkovu za knjigu Istina (srpske) književnosti (Albatros plus, Beograd) i Selimiru Raduloviću za knjigu “Po vodi koja je prala noge, Isusove” (Laguna, Beograd).
Aleksandar Jerkov (Beograd, 1960) je srpski univerzitetski profesor, teoretičar i istoričar književnosti, prvenstveno srpske. Redovni je profesor Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Takođe je i upravnik Univerzitetske biblioteke „Svetozar Marković” u Beogradu. Rođen je 1960. godine u Beogradu, gde je završio osnovnu školu, gimnaziju i Filološki fakultet. Diplomirao je na Grupi za jugoslovenske književnosti sa opštom književnošću Filološkog fakulteta u Beogradu. Magistrirao je na Grupi za nauku o književnosti tezom Uloga pripovedačke samosvesti u oblikovanju fikcionalnog sveta književnog dela u srpskoj prozi od 1965. do 1980. godine, a doktorirao je na istom fakultetu odbranivši tezu Osobenosti pripovedačkog postupka u romanima Ive Andrića, Vladana Desnice, Meše Selimovića, Miloša Crnjanskog i Danila Kiša (vidovi imanentne poetike). Kao asistent-pripravnik radio je od 1984. godine, zatim kao asistent, docent i od 2010. kao vanredni profesor za Srpsku književnost XX veka. U dva uzastopna mandata (2002—2006) Aleksandar Jerkov bio je prodekan za nauku i međunarodnu saradnju Filološkog fakulteta, a obavljao je i druge dužnosti (bio je član Saveta, rukovodio je Komisijom za izradu Statuta i disciplinskom komisijom i sl). Profesor Jerkov je aktivno učestvovao u životu i radu Fakulteta i davao mu svoj doprinos u svim stručnim i organizacionim pitanjima, u razvoju nastave i odnosa sa studentima i studentskim telima. Književnu kritiku piše i objavljuje od 1977. godine, a učestvuje redovno na skupovima i u naučnim projektima u zemlji i inostranstvu. Za studiju Od modernizma do postmoderne dobio je nagradu „Jedinstva” za knjigu godine, za Novu tekstualnost nagradu za knjigu godine „Oktoiha”, a za Smisao (srpskog) stiha: Samo/osporavanje dodeljena mu je nagrada za kritiku „Đorđe Jovanović”. Nagradu „Milan Bogdanović” za književnu kritiku dobio je 1993. godine.
Selimir Radulović (Cetinje, 27. decembar 1953) srpski je pesnik, antologičar i trenutni upravnik Biblioteke Matice srpske rođen je u porodici Andrije Savovog Radulovića (1909—1974), činovnika u Zetskoj banovini, i Zorke Radulović (rođene Vukadinović, 1919—2007), kao sedmo od osmoro dece (Smiljka, Slobodan, Slavko, Slavka, Senka, Stojka, Selimir, Stanislava). U braku je sa Oliverom Radulović, redovnim profesorom na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu. Ima četvoricu sinova: Andrej Radulovića (doktorant na odseku za bibliotekarstvo na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu), Stanislav Radulović (doktorant na Pravnom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu), Vuk Radulović (doktor pravnih nauka) i Stefan Radulović (doktorant na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu). Poezija Selimira Radulovića postupno je u srpskoj književnosti počela da označava jednu od najstabilnijih poetičkih pozicija koje svedoče o tome kako se – i u ovom vremenu velikih ateističkih iskušenja i čak umnoženih potreba za bogohuljenjem – može dosledno i posvećeno pevati u senci Velikog Koda i Sveobuhvatnog Teksta, onog koji dolazi od samog Boga Tvorca, Svedržitelja i Spasitelja. Po tome njegova poezija tvori jedan veoma prepoznatljiv i zanimljiv slučaj u srpskom pesništvu s kraja XX veka i početka XXI veka, slučaj nad kojim se vredi zamisliti i protumačiti ga onako kako njegov autorski čin, ukupne duhovno-istorijske okolnosti i kritičareve veštine dopuštaju. Dobitnik je najvećih domaćih i regionalnig nagrada za svoje delo od kojih izdva “Vukovu Nagradu”, “Meša Selimović”, “Laza Kostić”, “Zmajevu nagradu”, “Đura Jakšić” i mnoge druge…
Datum i mesto uručenja nagrade će biti naknadno određeni.